Sveti Kuzma i Damjan

liječnici i mučenici
( + 283. )
spomendan 26. rujna

Iako se oko života i mučeništva ove dvojice mučenika splelo mnogo legenda, prema kojima oni bijahu braća ili čak blizanci, liječnici koji su uvijek besplatno liječili, to je izvan svake sumnje njihovo jedinstveno štovanje u Crkvi sve tamo od IV. stoljeća.

Jedno od središta njihova štovanja bio je grad Kyros u sjevernoj Siriji, gdje im je, prema svjedočanstvu mjesnoga biskupa Teodoreta, već u V. stoljeću bila posvećena crkva. U istom je narodu, a nad grobom svetih mučenika, stoljeće kasnije, slavni bizantski car Justinijan podigao veličanstvenu baziliku.

Još starije središte štovanja Sv. Kuzme i Damjana nalazilo se u mjestu Aigai (Egeji), u Ciliciji, gdje su prema najvećem dijelu grčkih, latinskih i sirskih izvora sveta braća pretrpjela mučeništvo. No, u isto vrijeme štovanje je tih svetaca veoma živo u Jeruzalemu, u Amidi u Mezopotamiji, u Edesi i u Egiptu. U Carigradu bijahu podignute sv. Kuzmi i Damjanu četiri crkve, a u Rimu papa Simah (498–514) posvetio im je oratorij u bazilici Santa Maria Maggiore, dok im je papa Feliks III. (526–530) podigao baziliku. Na Zapadu valja spomenuti još da se ovi sveci nalaze na mozaicima u Raveni, da im je podignuta bazilika na Sardiniji, a o njihovu štovanju na galskome području piše sveti Grgur Turonski († 594).

Prema većem broju povijesnih izvora Kuzma i Damjan bijahu liječnici u Aigai (Egeji). Njihovom djelatnošću mnogo je ljudi prihvatilo kršćanstvo. Oni su liječili i apostolski djelovali sve dok ih za Dioklecijanova progonstva prefekt Lysias nije podvrgnuo okrutnim mukama, a onda im je odrubljena glava. Sve su to podnijeli zbog svoje kršćanske vjere, dakle, mučenici su u pravom smislu riječi.

Poznati njemački hagiograf Peter Manns misli da se o Svetom Kuzmi i Damjanu može ustanoviti ovo: »Kao sveti liječnici oni su svoju patničku braću ne samo nesebično i besplatno liječili – zbog čega se kod Grka navode u listu takozvanih Anargyroi, onih što liječe bez novca – već su i beznadnim bolesnicima pokazivali na nebo. Zato njihovo svjedočanstvo i njihov patronat upravo za naše doba imaju trajno značenje.«

Svetog Kuzmu i Damjana časte kao svoje zaštitnike liječnici i apotekari, a njihova se imena nalaze u rimskome kanonu mise. Pius Parsch misli da su ta dva sveta mučenika i liječnika vjerna slika Spasitelja koji je ozdravljao ljudska tjelesa da bi tako pridobio duše i spasio ih. Po Spasiteljevu se primjeru i Crkva u svojim brojnim karitativnim ustanovama sagiba nad tjelesnu ljudsku bijedu, da bi onda pomogla svemu čovjeku, posredujući mu milost preko svetih sakramenata. Izabrani su za zaštitnike od bolesti žlijezda i čira (na želucu) i u epidemijama.

Sveti Kristofor

mučenik
( +250.)
spomendan 25. srpnja

Sveti mučenik iz Licije Kristofor “čiji lik još i danas sa sobom nose toliki vozači automobila bilo kao blagoslovljenu medaljicu bilo kao neku sekulariziranu amajliju, da se zaštite od prometnih nesreća, kojih danomice ima sve više. Jedni je nose u duhu vjere, a drugi praznovjerno” (Peter Manns). Kako je automobil danas najraširenije prometno sredstvo, to i štovanje Sv. Kristofora na neobičan način raste. Zbog toga mislimo da je o njemu suvremeno pisati. Zanimljivo je da je Sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane. Njegovi kipovi rese tolika sakralna zdanja. Tko od nas ne poznaje gorostasa koji poduprt štapom na ramenu nosi dijete? Kad hodočastimo u hrvatsko narodno marijansko svetište Mariju Bistricu, u cintoru nas dočekuje veliki kip sv. Kristofora. Suradnik Biblioteke svetaca Gian Domenico Gordini, redoviti profesor crkvene povijesti na Papinskom pokrajinskom sjemeništu “Benedikt XV.” u Bologni, piše da je kult Sv. Kristofora bio veoma proširen u Austriji, Dalmaciji i Španjolskoj, pa nastavlja: “U Španjolskoj su se častile mnoge njegove relikvije. Kristofor je uživao naročito poštovanje kod hodočasnika i upravo su zbog toga u njegovu čast nastale ustanove i kongregacije sa svrhom da pomažu putnicima u svladavanju poteškoća svake vrste. “Štovatelji Sv. Kristofora htjeli bi saznati što više o njegovu životu. Ta želja je stara već 16 stoljeća, a rodila je o tome junaku prvih kršćanskih vremena mnoge, upravo nevjerojatne legende. Iz najstarijih, veoma sažetih pismenih svjedočanstava o sv. Kristoforu možemo jedino s dostatnom sigurnošću dokazati povijesnu opstojnost svetog mučenika, dakle, da se radi o osobi koja je postojala te koja je prema Jeronimskom martirologiju g. 250. bila ubijena za vrijeme Decijeva progonstva. To je bilo sedmo od deset velikih progonstava kršćana prije milanskog edikta te, uz Dioklecijanovo, najkrvavije progonstvo, u kojem poginuše brojni mučenici. Sveti je Kristofor položio život za Krista u Samu u pokrajini Liciji. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 22. rujna 452. u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije pod utjecajem ikakvih legendi. Od brojnih legendi o sv. Kristoforu spomenut ću samo jednu, po mom mišljenju najljepšu, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine – živio u XIII. stoljeću. On je u svojoj knjizi Legenda aurea sv. Kristofora učinio veoma slavnim na Zapadu. Prema njemu, Kristofor bijaše mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru. Zbog toga se stavio u službu najprije kralja, pa onda cara i napokon đavla. No kad je u pratnji đavla na jednom putovanju vidio kako se đavao plaši raspela kraj puta, stupio je u službu Krista, koji je jači od svih drugih. Tako se u njemu rodila i želja za obraćenjem. Neki ga je pobožni pustinjak poučio o zapovijedima ljubavi. Želeći se vježbati u toj kreposti i na taj način spremiti na krštenje, izabrao si je obitavalište kraj jedne rijeke kako bi pomagao putnicima koji su morali preko nje prelaziti. Jedne noći probudio ga je neki veoma dražestan dječačić te zamolio da ga prenese preko rijeke. Div ga je s lakoćom stavio na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži tako da ga je, opirući se o svoj debeli štap, jedva prenio. Primivši krštenje, Kristofor je pošao u Liciju gdje je podnio mučeništvo. Kako je ta divna legenda nastala, za učenjake je još i danas velik problem. Neki misle da je njezinu nastanku moglo dati povoda svečevo ime Kristofor, što znači “nosilac Krista”. Naš suvremenik prelat Ingobert Jungnitz iz Mainza u jednoj svojoj propovijedi o sv. Kristoforu lijepo kaže: “U legendama o svecima polazna je točka uvijek ista, a ona kaže da je netko živio i djelovao iz vjere u Isusa Krista. Tko je on bio i što je u pojedinostima činio, to se zaboravilo. Ostala je samo spoznaja o sumi njegova života: on je bio svetac. Naši su pređi rado stavljali velikog i nadaleko vidljivog sv. Kristofora u blizinu ulaza u crkvu. Oni su vjerovali da će, svaki onaj koji pogleda svečev lik, onoga dana biti oslobođen od zle i nenadane smrti. A to je posve u redu ako netko s pogledom na Kristova svjedoka oblikuje svoj dnevni posao. Taj i sam postaje Gospodinov svjedok te je na taj način siguran pred vječnom smrću.”

Poznato je da danas, uz vozače automobila, sv. Kristofora kao zaštitnika zazivaju i poštari, atletičari, nosači, radnici istovarivači tereta, općenito svi oni koji obavljaju teške i opasne poslove. Sveti se mučenik ubraja i među 14 svetih pomoćnika, to jest onih svetaca koje zazivaju u pomoć prilikom raznih prirodnih katastrofa. Pobožnost je prema tim svecima pomoćnicima nastala u XII. stoljeću, veoma se razvila u XIV. stoljeću. Sv. Kristofora su tada naročito zazivali u pomoć protiv kuge, epilepsije i živčanih bolesti. Zaziva ga se u svim opasnim situacijama u prometu, od požara, oluje i potresa. Legenda o sv. Kristoforu, koju smo spomenuli, nadahnula je po Italiji i Francuskoj, a i drugdje, mnoge umjetnike i pjesnike koji mu u čast ispjevaše pjesme i sastaviše razna skazanja. Ta su se s velikim uspjehom, a i pobožnošću, posvuda davala te ljude poticala na službu najmoćnijem gospodaru Isusu Kristu. Na koncu spomenimo još i to da je sv. Kristofor drugotni zaštitnik krčke biskupije; njegov se spomendan slavi 27. srpnja.

Sveti Florijan

mučenik
( +304.)
spomendan 4. svibnja

Pod stručnim vodstvom mjesnog kapelana u gradiću Enns-Lorch u Gornjoj Austriji g. 1969.moglo se vidjeti kulturno-povijesni spomenik europskog značenja. Na temelju arheoloških iskapanja (izvršenih 1960-1966) utvrđena je ondje graditeljska i kulturna tradicija, koja seže od poganske starine pa sve do novog vijeka. Silne ruševine pod današnjom župnom crkvom Sv. Lovre povijesni su dokument što priča o 1700 godina zapadne povijesti i duhovnosti. U svojoj vrsti nešto jedinstveno. Na tom je mjestu oko god. 200. nastao rimsko-keltski hram, pogansko svetište grada Lauriacuma. Oko g. 350. podignuta je nad njegovim ruševinama prva ranokršćanska bazilika, koja je god. 800. pregrađena, u X. stoljeću nadograđena, te oko g. 1300. nastade na istom mjestu gotska crkva, lijepo sačuvana sve do danas. Svako je od tih svetišta usko povezano s velikim povijesnim ličnostima. U pogansko svetište bio je za Dioklecijanova progonstva predveden sv. Florijan, i to pred suca Akvilina. Florijan je bio veteran rimske vojske, a tada u obližnjem gradu Cetium (danas Zeiselmaur) visoki državni činovnik. U poganski je hram doveden da ondje na žrtveniku, koji se i danas može vidjeti, žrtvuje bogovima. Okrivljen je što je kršćanin, što je u Lauriacumu posjećivao i bodrio na ustrajnost u vjeri tamošnje pozatvarane kršćane. Pozvan je da se i sam odrekne svoga kršćanskoga uvjerenja. Florijan o tome nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i nemilo izbijen. Napokon je osuđen na smrt i bačen u rijeku Enns te tako slavno završio svoje mučeništvo. Bilo je to 4. svibnja 304. Tijelo mu je kasnije pronađeno, a pokopala ga je neka udovica, po imenu Valerija.Dok smo se nalazili uz ostatke poganskoga oltara, kapelan nam je tumačio Florijanovo mučeništvo. Tu je na tom mjestu bio nukan da žrtvuje bogovima, tu je to najenergičnije odbio i svoju kršćansku vjeru hrabro ispovjedio. Saznavši naš tumač da smo iz Zagreba, reče nam odmah da je sv. Florijan drugotni zaštitnik zagrebačke nadbiskupije. Imao je pravo, jer tako i jest. Mučenikovo je tijelo pokopano nedaleko od Lauriacuma, današnjega Ennsa, a nad grobom mu nastade slavna opatija St. Florian. Počeci opatije sežu u VIII. stoljeće. Prvo je pripadala benediktincima, a kasnije prijeđe u ruke augustinaca. Posjetili smo i tu opatiju do koje iz Linza preko poljâ vodi električni tramvaj.Opisati divote St. Floriana tražilo bi čitavu knjigu. Današnja barokna crkva, kao i cijela opatija, jedan je od najljepših i najraskošnijih spomenika austrijskog baroka. Zapadno pročelje opatije dugačko je 204 metra. Crkva je dugačka 77,5 m, široka 14 m, visoka 25 m, dok je kupola visoka 36 m, a tornjevi 84 metra. U njima ima 7 zvona. Najveće je teško 8643 kilograma. Izvode veličanstvenu zvonjavu. Unutrašnjost je crkve divotna i raskošna. Bogati oltari, namještaj i svjetski poznate orgulje biseri su te crkve. Orgulje imadu 7343 svirale i 103 registra. Na njima je muzicirao slavni glazbenik Anton Bruckner, čiji se grob nalazi u kripti te crkve. U veličanstvenoj svečanoj dvorani opatije još se i danas održavaju koncerti. I tako sveti mučenik Florijan, nekadašnji časnik u rimskoj vojsci i visoki državni činovnik, ima dostojan nadgrobni spomenik. Njegovo je štovanje silno rašireno po Austriji, Bavarskoj, a i po našim krajevima. Narod zaziva njegovu zaštitu protiv požara i poplava, a kao svoga zaštitnika štuju ga i vatrogasci. Njegovi kipovi rese mnoge crkve, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po gradskim trgovima.

Sveti Valentin

svećenik i mučenik
( +269.)
spomendan 14. veljače

Rimski martirologij spominje sv. Valentina s izvještajem koji potječe od Sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt.

Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara. Taj mu je rekao: «Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak k staroj vjeri u rimske bogove.» Valentin je odvratio: «Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.» Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: «To su demoni!» Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt.

Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu istumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: «Valentin je čarobnjak!» Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te uskoro skupa sa svojom obitelji umre mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla. Jedan drugi izvještaj mlađega datuma spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Već je za života postao obljubljen među kršćanima po dobročinstvima i po čudesnom ozdravljenju jedne slijepe poganske djevojčice.

Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranog srednjeg vijeka. Kad čitamo kritički pisane studije o sv. Valentinu, ostajemo zbunjeni. Naša se zbunjenost temelji na činjenici da je baš taj za povjesničare tako nesiguran i sporan svetac i mučenik toliko štovan. U tome se štovanju očito krije nadnaravni element. Pa da li je moguće da sve to skupa visi u zraku? Nije li, ipak, rješenje u tome da su se povijesni podaci o svecu izgubili? Znamo da je Dioklecijan dao spaliti sve kršćanske spise do kojih su njegovi krvnici mogli doći. Mnogo je toga propalo i kasnije za seobe naroda i drugih nedaća. Povjesničari su neumoljivi.

Oni priznaju samo ono za što imaju pisane izvore. Kao učenjacima ne smijemo im zamjeriti. Ali, osim strogo znanstvenih postoje li i drugi vjerodostojni kriteriji? Možda postoje. Jedan bi od njih mogao biti «sensus fidelium» – kršćanski osjećaj Božjega puka. Taj nam kod sv. Valentina može biti mjerodavan jer drugi – povijesni – sve stavlja pod upitnik. Za vjernike koji se danas okupljaju oko oltara, slika i kipova Sv. Valentina, neka to bude dan obnove u ispovijedanju vjere, u prihvaćanju svakidašnjeg križa, u kršćanskom životu, bez žalosnih ustupaka bilo kome ili bilo čemu. To je ono najvažnije, a objektivnu stvarnost ćemo saznati tek u vječnosti.

Sveti Irinej Srijemski

biskup i mučenik
( +304.)
spomendan 25. ožujka

Kršćanstvo je u naše krajeve došlo davno prije dolaska Hrvata. Na našem se tlu organiziraše brojne biskupije. Po važnosti se ističe biskupija u Sirmiumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Jedan od slavnih srijemskih biskupa bio je sv. Irenej, čiji spomendan Rimski martirologij slavi na današnji dan, dok ga đakovačka biskupija, nasljednica srijemske, svetkuje 6. svibnja.

Iako nas od Sv. Ireneja dijeli lijepi niz stoljeća, drag nam je ipak jer je ovo naše tlo natopio svojom mučeničkom krvlju i jer nam pruža primjer herojske vjernosti idealima vjere. O mučeništvu Sv. Ireneja postoje dva zapisa: jedan na grčkom a drugi na latinskom jeziku, no čini se da nijedan od njih nije izvoran. Oba potječu iz starijeg grčkog izvornika, koji je jednostavan panegirik – pohvala u čast svetog mučenika, sastavljena prema usmenim predajama sačuvanima o njemu. Ako se iz njega ukloni govornički stil, taj je dokument prihvatljiv kao vjerodostojan, vrijedan da mu poklonimo pažnju. On sadrži podatke koji su nam dragocjeni.Sveti Irenej je vrlo mlad postao biskupom u Sirmiumu. Prema tadašnjem običaju bio je oženjen, a imao je i djece.

Za vrijeme Dioklecijana uhvaćen je te predveden pred sudište samoga Proba, prefekta rimske pokrajine Panonije. Ondje mu bi naloženo da žrtvuje bogovima i tako otpadne od kršćanstva, što on najodlučnije odbi. Tada je stavljen na muke ne bi li silom učinio što nije htio milom. Za vrijeme mučenja došli su mu roditelji, žena i djeca i molili ga da posluša carsku naredbu, žrtvuje bogovima i spasi svoj život. Ali sveti mučenik “meliore cupiditate detentus” – zahvaćen uzvišenijim težnjama nije se dao nagovoriti da čini ono što je bilo protiv njegova uvjerenja.

Zbog toga prefekt ga zatvori u tamnicu, gdje je hrabri mučenik morao još mnogo toga podnijeti. No, njegovu postojanost i vjernost ništa nije moglo slomiti. Ponovno predveden pred sudište odbio je i taj put da žrtvuje bogovima. Tada su ga počeli udarati toljagama osudivši ga na smrt. Konačno mu je na bosutskom mostu odrubljena glava i tijelo bačeno u Savu. Prije toga mučenik je poput Krista bio lišen svojih haljina, pomolio se za se i za svoje vjernike i tako slavno završio svoj životni hod.

Bilo je to 25. ožujka 304. godine. Dok se uživljavamo u likove starih svetaca i mučenika, činimo to da bismo dali odgovore na današnje probleme i da bismo one istinske vrijednosti prošlosti uklopili u sadašnjost te je obogatili. Mučenici nam jednoglasno govore kako valja biti vjeran i u najtežim okolnostima života i u patnjama te kako je vjera vrhunska vrednota za koju valja žrtvovati i život. To je poruka sv. Ireneja i svih svetih mučenika koji izgiboše na ovom našem tlu.

Sveti Demetrije

đakon i mučenik
( + 304. )
spomendan 9. travnja

U svijetu znanosti sveti Demetrije je još uvijek prilično sporna osoba jer ga većina pisanih spomenika slavi kao solunskoga mučenika, dok je štovanje iskazivano svetom mučeniku u Srijemu ipak starijega datuma, a to govori u prilog srijemskoj, odnosno mitrovačkoj tradiciji, tj. da je bio mučen u starom Sirmiumuna sam Uskrs 9. travnja 304. godine. Jedan dio njegovih relikvija prenesen je iz Sirmija u Solun, ondje položen u baziliku, njemu u čast sagrađenu, gdje se razvio izvanredan mučenikov kult, koji je zasjenio Sirmij, pogotovo kad je taj grad bio razoren. I tako je sveti Demetrije jednostavno i nazvan solunski mučenik, što ipak ne izgleda da odgovara povijesnoj istini. Na temeljima staroga Sirmija nastao je grad Mitrovica, koja se naziva “civitas sancti Demetrii” – grad svetog Demetrija. Sveti Demetrije se u đakovačkoj biskupiji slavi 26. listopada još i danas vrlo svečano kao glavni zaštitnik srijemske biskupije.Grad Solun slavi vrlo svečano svetog Demetrija kao svoga zaštitnika. U XVI. stoljeću za svečev se blagdan Solun spremao čitavom jednom korizmom, tj. pripravom od 40 dana. Svetkovanje samoga blagdana slavilo se tri dana, dok je završna svečanost bila tek 3. studenoga. Uz crkveno svetkovanje bio je u Solunu i veliki sajam na koji su dolazili ljudi sa svih strana Balkana. Štovanje sv. Demetrija silno je razvijeno ne samo u Solunu, već u istočnim grčkim i slavenskim crkvama uopće. Njemu u čast sačuvano je 20 svečanih govora koje su izrekli visoki crkveni dostojanstvenici i veliki govornici. Jedan martirologij spominje sv. Demetrija 8. listopada, a toga dana slavi ga zagrebačka nadbiskupija.Sveti Demetrije kao đakon naviještao je Evanđelje po Srijemu, a svoje naviještanje zapečatio krvlju. Uz svetog Demetrija neki martirologiji navode i sedam srijemskih djevica i mučenica. One su živjele u molitvi i pokori kao neke vrste redovnice, a poginule su vjerojatno godine 304. za cara Dioklecijana. Sirmij na sjeveru i Salona na jugu naše domovine bili su u stara vremena glavna kršćanska središta u našim krajevima. U njima je cvao kršćanski život, a svjedoci su mu brojni mučenici. Sveti Demetrije je u Srijemu najpoznatiji. Dobro je da čuvamo na njega i druge mučenike iz naših krajeva trajnu uspomenu.

Sveti Vid

mučenik
( +304)
spomendan 15. lipnja

Sveti Vid spada među one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo.

Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ću je i ja.Oko god. 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije.

Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti.

Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od Anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Prema predaji njegovo bi se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305. O Vidovu mučeništvu postoje tri inačice koje još uvijek nisu dosta proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je doista postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu možda izmišljena.

Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom V. stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i u istočnu Crkvu.Prema jednoj donjonjemačkoj predaji, svečevo je tijelo g. 583. sa Sicilije preneseno u Italiju, odakle je g. 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru.

Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida. Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava katoličkoga svijeta. Već sam spomenuo da je sv. Vid veoma štovan svetac. To neka potvrde i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga sveca mnogo držalo. U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, tj. 34. patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika. U Hrvatskoj ima 123 a u Sloveniji 76 crkava posvećenih Svetom Vidu. Sveti Vid je zaštitnik grada Rijeke, koji po njemu nosi srenjevjekovno ime Reka ili Rika Svetog Vida / Terra Fluminis Sancti Viti, Sankt Veit am Pflamb). Raširenost kulta Svetog vida na oko tisuću lokaliteta u srednjovjekovnoj Europi ukazuje na njegovu omiljenolost u puku, koji ga svrstava u skupinu takozvanih četrnaest svetih pomoćnika

Nabrojimo nešto od toga. Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kòtlāri, vinogradari, glumci, gluhonijemi. Ipak njegova primarna zaštita usmjerena je prema takozvanim demonskim bolestima, kao spomen na izlječenje careva sina. Tu su bolesti danas poznate kao epilepsija, histerija, opsesija, strah od vode (hidrofobija) i otrovnih pauka. Tu spada i nesanica. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.

Sveta Anastazija – Stošija

djevica- mučenica
spomendan 25. prosinca

U nas znana kao Stošija, sveta Anastazija – zaštitnica grada Zadra, prema legendi bila je Rimljanka iz visoko rangirane obitelji, djevica, udovica i mučenica iz doba cara Dioklecijana. Kršćansku vjeru je po predaji primila od majke. Udavši se preko volje za rimskog patricija Publija, odlučila je ostati djevicom, na što ju uvrijeđeni muž zatvorio u kućnu tamnicu i mučio glađu.

Teške trenutke ublaživao joj je pismima podrške i ohrabrenja budući mučenik i svetac Krizogon (Krševan), također zaštitnik grada Zadra. Nakon muževljeve smrti, oslobodila se kućnog pritvora i svoje imanje razdjelila siromasima te posvetila život skrbi za progonjene kršćane. Sa skupinom sljedbenika pratila je Krševana do njegove mučeničke smrti u Akvileji.

Put je zatim vodi u Sirmij (Sirmium – današnja Srijemska Mitrovica), odakle se upućuje prema Solunu i ponovo vraća u Sirmij. Zbog pomaganja zatočenim kršćanima i ustrajnosti u svojoj vjeri, na koncu je i sama zatočena te 25. prosinca 304. mučenički spaljena na lomači. Na suđenju je izjavila da je zlatne i srebrne kipove poganskih božanstava, koje je baštinila od oca, pretopila unovac kojim je pomagala progonjene kršćane.

Kasnije je pokopana u Sirmiju, a u 5. stoljeću njezine su relikvije preko Rima prenesene u Carigrad. Bizantski car Nicefor, u znak priznanja i nagrade zadarskom biskupu Donatu za postignuti mir između Karla Velikoga i Bizanta, poklonio mu je 810. godine moći svete mučenice Anastazije, što svjedoči o povijesnom i europskom značenjugrada Zadra i njegova biskupa. Sveti Donat pohranio je relikvije Svetice u tadašnjoj bazilici Sv. Petra apostola koja od tada nosi njeno ime. Štovanje Svete Anastazije započinje u Sirmiumu, gdje joj je podignuta i prva crkva, potom se širi do Carigrada, a zatim i u Rim na carski Palatin, gdje je obnovljena prijašnja crkva Anastazis – posvećena Kristovom Uskrsnuću i uz malu korekciju imena postala bazilika Svete Anastazije mučenice, opskrbljena njenim relikvijama. Najveći spomenik na čast Svete Stošije je veličanstvena zadarska katedrala koja svojom arhitekturom i izvedbom nadilazi značaj hrvatske romanike.

Zanimljivo je podudaranje imena Anastazije s Anastazis, tj. njeno ime u prijevodu bilo bi Vazmenka ili Uskrsnica. Kako je spaljena na Božić, njoj u čast posvećena je druga božićna misa, koju je u njenoj crkvi služio sam papa. Štovanje Sv. Anastazije brzo se proširilo, tako da je uz najpoznatije ranokršćanske mučenice uvrštena u Rimski Kanon i u litanije Svih Svetih. Vjerujući da oslobađa od otrova, Grci je nazivaju pharmakoyltria, za razliku od Slavena za koje je uzorešiteljica jer pomaže zatvorenicima i oslobađa ih od okova. Budući da se njeno mučeništvo poklapa s Božićem, u nekim se krajevima uvriježilo vjerovanje da je Sv. Anastazija bila primalja pri Isusovu rođenju, pa joj na slikama u ruke stavljaju škare, koje će kasnije Svetici pribaviti i epitet zaštitnice cenzure tiska. Pritom je nerijetko prizivaju bolesnici s glavoboljama i bolestima u Sv. Anastazijagrudima.

Biskup Donat započeo je u 9. st. pregradnju stare zadarske ranokršćanske katedrale i njeno skupocjeno opremanje. U dnu sjeverne lađe sagradio je kapelu Svete Stošije i u nju smjestio mramorni sarkofag isklesan od sivkastog mramora preuzetog s rimskog foruma na kojem je izgrađena i sama katedrala. Na posve jednostavnom sarkofagu uklesan je križ i posvetni natpis: “IN NOMINE SANCTE TRINITATIS. HIC REQVIESCIT CORPUS BEATE SANCTE ANASTASIE. DE DONIS DEI ET SANCTE ANASTASIE DONATVS PECATVR EPISCOPUS FECIT. DEO GRATIAS” (U ime Presvetog Trojstva. Ovdje počiva tijelo blažene Svete Anastazije. Na dar Bogu i Svetoj Anastaziji Donat grešni biskup učini. Bogu hvala).

Najljepši sačuvan Stošijin kip je onaj s nekadašnjeg oltara iz crkve Svetog Donata, kojeg je u mramoru isklesao Antonio Corradini 1713. poznat po nevjerojatnoj vještini oblikovanja tijela pod tunikama i velovima – mlađahna svetica u ruci drži plamen, simbol svog mučeništva. Najveći spomenik na čast Svete Stošije je veličanstvena zadarska katedrala koja svojom arhitekturom i izvedbom nadilazi značaj hrvatske romanike. To je ujedno najveća dalmatinska katedrala duga 50 i široka 18 metara. Posebne ljepote i vrijednosti njezine su galerije, korske klupe, kao i rekonstruirana ranokršćanska krstionica iz 5. st. stradala u II. svjetskom ratu. Premda se u Rimskoj crkvi Sv. Anastazija službeno časti na Božić, želeći joj posvetiti posebnu pažnju, vjernici u Zadru, Biogradu i u Srijemu svojoj svetici iznimno posvećuju i slave dan 15. siječnja.

Koliko Zadrani drže do svoje zaštitnice svjedoči i davno uvriježena tradicija držanja božićnog drvca u domovima upravo do blagdana Svete Stošije, 15. siječnja. Opisujući njeno mučeništvo jedan životopisac je zapisao: “Dok je plamen sažigao Stošijino tijelo, ona je u zanosu pjevala. Jači je bio plamen ljubavi prema Kristu od onoga koji je sažigao Stošijino tijelo.” Vjerujući da oslobađa od otrova Grci je nazivaju pharmakolytria, a kod Slavena se časti kao uzorešiteljica, jer pomaže zatvorenicimai oslobađa ih od okova i uza.

Sveti Dujam

biskup i mučenik
( +304.)
spomendan 7. svibnja

U vrijeme najžešćih proghona pod carem Dioklecijanom oko 304. pogubljeno je u Saloni najmanje 45 uglednih kršćana. Uz Svetog Dujma biskupa poimence se spominju kao mučenici: biskup Sveti Mavro, prezbiter Asterije, suknar Sveti Anastazije te vojici: Antiohijan, Gajan, Pavlijan, Seprimije i Telije.  U svojoj knjizi Iz svijeta svetaca spisateljica Ida Friederike Görres piše: “Boga možemo naći na mnogim putovima. Jedan od njih vodi preko svetaca. Pri tom se ne misli na njihov primjer i nauk i upute, već na samo njihovo postojanje. Nešto je, naime, posve drugo od Boga biti uslišan ili zapaziti njega samoga.” I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom Boga učinio ljudima zamjetljivim. Zbog toga je i njegov lik u dugoj povijesnoj predaji ostao živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. O sv. Dujmu postoji čak šest “žića”, koja ga spominju kao učenika svetog apostola Petra. Prema tim “žićima” on se rodio u Antiohiji od oca Teodozija i majke Migdonije. Tu je bio kršten od sv. Petra, koji ga je poslao u Rim, a iz Rima u Salonu.Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu drukčije, a uz njegovo se mišljenje prikloniše i strani učenjaci Duchesne i Zeiler. Prema svemu sudeći, danas se Bulićevo mišljenje smatra dokazanim i prema tome povijesno zajamčenim. U Kronotaksi solinskih biskupa Bulić piše kao jedino mjerodavno ovo: “Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika. Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304.”Iz toga slijedi da sv. Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra jer je poginuo mnogo kasnije nego što o tome govore “žića”. Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga ipak slave 7. svibnja jer je prema jednom “žiću” poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas.Bulićev nasljednik don Lovre Katić u jednoj svojoj konferenciji govori o grobu sv. Dujma ovo: “Izašavši na gradske bedeme, zakrećemo lijevo prema Bulićevu Tuskulumu i eto nas kod groba sv. Dujma, oko kojega se natiskalo stotine kršćanskih grobova, jer su vjernici željeli počivati što bliže mučeniku. Dapače, ponose se, ako im uspije postaviti sarkofag i ne baš tik do groba Dujmova. Honorija, vrlo kreposna žena, uzorna majka, nazivlje se još slavnom jer je ‘martyribus adscita’ – pribrojena mučenicima. Jedan pokojnik kaže da je postavio svoj grob prema sredini mučenika – ad medianos martyres. Biskup Simferij i Hezihij izabrali su mjesto za pokop pod samim oltarom, zajedno s tjelesima svetih mučenika, sljedeći u tome primjer sv. Ambrozija koji je u Milanu, u svojoj glasovitoj crkvi, položio pod oltar tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, a uz njih pripremio mjesto i za sebe.Nad grobom sv. Dujma podigao je crkvu isti onaj biskup Simferije koji je sagradio i gradsku baziliku. Još strše visoko zidovi ove crkve. Ograda pred oltarom još je na mjestu, a pred njom je lijep četverokutni kamenom okruženi prostor, u starini zvan ‘schola cantarum’, današnji kor za pjevače… U scholi cantorum kod groba sv. Dujma vide se tragovi dvaju ambona – današnjih stalaka za čitanje. S jednog se pjevala poslanica, s drugoga Evanđelje. Ova crkva ima jednu osobitost, koju ne zapažamo u drugima. Između stupova, koji su je dijelili na tri lađe, bile su od stupa do stupa postavljene rešetke, udubine na kolonama dobro su vidljive, a služile su da se u njih umetnu rešetke. Neki arheolozi drže da je to učinjeno zato da u crkvi budu odijeljeni muškarci od žena, dok drugi misle da je srednja lađa bila odijeljena od pokrajnih, da vjernici ne nagrnu u srednju lađu, gdje je bio položen mrtvac, oko kojega je svećenstvo molilo pogrebne molitve. Tako se je slobodnije i urednije obavljao sprovodni obred…”Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim – s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika – gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Oko ovoga drugoga ovila se legenda koja ga učini popularnijim od prvoga. Za nas danas nije važno tko je od njih dvojice bio veći, nego je važno to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje. To su učinili plebiscitarno i godine 1976. u brojnim hodočašćima u Solin i Split, obnavljajući vjeru i krsni savez. Svetkovina svetog Dujma želi nas svake godine sjetiti naše prošlosti, a još više obveze vjernosti što iz nje proizlazi.

Sveti Fabijan

papa i mučenik
(papa od 236. do 250)
spomendan 20. siječnja

Povijesni podaci o životu sv. Fabijana, kao i uopće o mučenicima prvih stoljeća Crkve, veoma su škrti pa zato o njemu malo i znamo. Za biskupa Rimske crkve izabran je godine 236. Stari časoslov spominje da je sedmorici đakona povjerio brigu za siromahe, a to je lijepa crta njegova pontifikata.

Siromasi su već u Djelima apostolskim kao neki povlašteni stalež za koji Crkva ima naročitu brigu. Crkva je to naučila od svoga osnivača Isusa Krista koji uči djela ljubavi prema bližnjemu, osobito onome u potrebi. Časoslov spominje da je sv. Fabijan sedmorici podđakona povjerio dužnost bilježiti djela svetih mučenika, osobito njihove muke i smrt.

I to je bilo važno za prvu Crkvu koja je proživljavala teške dane. Primjeri, vjernost i hrabrost svetih mučenika bili su snažan poticaj za sve kršćane da i oni budu spremni za vjeru žrtvovati sve pa i život. Za vrijeme Decijeva progonstva poginuo je mučeničkom smrću i sv. Fabijan. Kažu da je Decije tada izjavio da bi radije u Rimu vidio takmaca na carskom prijestolju, nego da papi bude izabran nasljednik. Sv. Fabijan je pokopan u Kalistovim katakombama u takozvanoj kapeli papâ, gdje se još i danas može vidjeti njegova fresko slika.

Na tome mjestu čovjek se tako rado moli i zahvaljuje Gospodinu za milost vjere koju svojom krvlju posvjedočiše toliki mučenici. O mučeništvu sv. Fabijana sačuvane su nam dvije poslanice: jedna je slavnoga kartaškoga biskupa sv. Ciprijana, a druga Rimske crkve. I jedna i druga prikazuju nam sv. Fabijana kao mučenika koji daje primjer vjere i jakosti. Pošto je primio vijest o smrti pape Fabijana, sveti Ciprijan uputi rimskim svećenicima i đakonima ovu poslanicu: “Upravo dok su se, predraga braćo, u nas širile neodređene glasine o smrti vrijednoga čovjeka, moga sudruga, te je javno mnijenje tapkalo u neizvjesnosti, primio sam pismo što ste mi ga poslali po podđakonu Kremenciju da me što potpunije izvijestite o njegovu slavnom mučeništvu pa sam se veoma obradovao: ako mu je upravljanje bilo besprijekorno, svršetak mu je još časniji.

A čestitam vam i na tome što njegovoj uspomeni iskazujete tako istaknutu i čuvenu pažnju te nam dadoste na znanje koliko vam je do slavnog spomena vašeg predstojnika stalo, čime ste i nama stavili pred oči uzor vjere i junaštva. Jer, koliko predstojnikova smrt može pogubno djelovati da mu sljedbenici klonu, toliko je s druge strane od koristi i zdravo kad se biskup čvrstinom vjere iskaže braći uzorom postupanja.” Čini se pak da, još prije nego je primila tu poslanicu, Rimska crkva bijaše poslala Kartaškoj crkvi dokaz o svojoj vjernosti u vrijeme progonstva: “Crkva stoji čvrsto u vjeri, premda su pojedinci nagnani strahom pali, bilo zato što bijahu ugledne osobe bilo zato što su ih ljudi uspjeli zastrašiti: oni su se, doduše, od nas odvo-jili, ali mi ih nismo napustili, nego smo ih bodrili i još ih bodrimo da čine pokoru ne bi li kako mogli dobiti oproštenje od onoga koji ga može dati, i da ne bi, ako ih mi napustimo, postali još gori.

Vidite, dakle, braćo, da morate i vi tako postupati da bi i oni koji su pali na vaš poticaj ispravili svoje držanje te, budu li opet uhićeni, priznali se vjernima i time popravili prijašnju pogrješku; a i drugo što vam je dužnost i što smo vam pridodali, ali oni koji upadnu u tu kušnju obole, ali se pokaju za svoj čin i zažele zajedništvo, svakako im morate izići ususret. A udovice i nevoljnici koji se ne mogu sami uzdržavati kao i zatvorenici i udaljeni od svojih domova moraju imati nekoga koji će biti na pomoć; a i katekumeni, ako obole, ne smiju biti iznevjereni da im se ne iziđe u susret. Pozdravljaju vas braća u okovima i svećenici i sva Crkva, koja i sama s najvećom brigom bdi nad onima što zazivaju ime Gospodnje. Ali i mi za uzvrat molimo da se nas sjećate.”